asd
asd Vlaški Mozaik

Timoc Press - vlaška elektronska novinska agencija-posetite nas na www.timocpress.org uvek aktuelne informacije iz vlaške zajednice

14.12.2015

Kako su diskriminisani Rumuni iz Timočke Krajine,  Srbija

Glasul.info. Diaspora romaneasca, Srbija. 03.03.2015.


(Pisanje rumunskog lista “Glasul-info” o problemima vlaške zajednice Srbije, kojoj se spore elementarni elementi identiteta a prave činjenice se vešto skrivaju ili zloupotrebom medija od strane srpskih institucija iskrivljeno predstavlju kako bi još više uneli zabunu i stvorili konfuziju u zajednici o stvarnom etničkom poreklu Vlaha)



„Nemamo pravo čak ni da znamo da smo Rumuni“.

Uzvikuje gorčina već duže vreme kao neko dete koje je razdvojeno od svoje majke, koje godinama nije prestalo da uzdiše za njenim nežnim glasom i materinskim milovanjem. Oni su Rumuni iz Timočke Krajine, kojih ima preko 250.000, i kojima je zabranjeno da uče rumunski jezik u školama, da podižu crkve, ili da učestvuju u službama, čak i da govore jezikom svojih predaka van svojih domova.

Skoro 200 godina Rumunima iz Timočke Krajine je pričano da zapravo nisu Rumuni. Nisu smeli ni u školama da uče rumunski jezik i istoriju svog naroda, niti da se mole na maternjem jeziku.

„Do dana današnjeg suočavali smo se sa puno problema, bez škola, bez crkvi, bili smo pod agresivnom asimilacijom pod kojom nam se pričalo da nismo Rumuni, da su Rumuni i Rumunija drugi narod i susedna zemlja i ništa više od toga“, kaže Zaviša Žurž, predsednik Udruženja za kulturu Rumuna iz Srbije- Ariadnae Filum“


„Idi u planine, čuvaj ovce!“

Ali ipak, Rumuni odavde stisli su pesnice i nisu prestali da se nadaju da će se u nekom momentu otadžbina okrenuti njima. Čitave generacije zadržale su nacionalni identitet zahvaljujući ženama koje su podizale decu razmišljajući o Dunavu koji ih radvaja od braće, pevale deci pesme na rumunskom jeziku i zadržale netaknutu rumunsku tradiciju.

Ovim „oružjem“ uspeli su, raznim merama, od jednog mesta do drugog, da opstanu uprkos agresivnoj strategiji srpske države. Danas, međutim, Rumunska pravoslavna crkva i sveštenici koji joj služe ovde predstavlja štit pod kojim se sklonila otpornost Timočana, a njihov glas kao da se čuje još glasnije.

„Tada kada je po prvi put otac Bojan Aleksandrović objavio Svetu liturgiju na rumunskom jeziku, i pokazao da može, onda je dao Rumunima nadu da će i u budućnosti njihova deca učiti svoj maternji jezik. A ovo se ne događa samo u selima. Često nam se prezrivo pričalo ’Idi u planine, čuvaj ovce’, ali nacionalna svest o rumunskoj duši probudila se i u gradovima“,

dodaje predsednik najvažnijeg rumunskog udruženja u Timočkoj Krajini, koji ističe da postoje nekoliko organizacija i jedna politička stranka čiji predstavnici uspevaju da urade ponešto, u kontekstu u kome

„u ovom periodu se borimo protiv još agresivnije asimilacije i antiromanističke propagande koju vode srpske državne institucije i srpska crkva“.


„To je kao da neko naočigled svih tuče dete, a njegova majka stoji sa strane, posmatra i ne interveniše“

Rumuni iz Timočke Krajine su razočarani tim što ih državne vlasti ne podržavaju dovoljno, i sva obećanja ostaju na nivou praznih priča...“Naša zajednica beleži očigledne progrese uprkos svim naporima srpske države da nas uništi.

Ovim mislim na pokušaj smanjenja Rumuna koji su se tako izjasnili na popisu, koče nas kada želimo da gradimo crkve i predajemo rumunski jezik u školama (dvočas koji se održava jednom nedeljno zakazuju se kasno uveče, kada su deca umorna i nemaju prevoz do kuće). Ukratko, vode kampanju zastrašivanja zajednice.

Već 15 godina se priča o otvaranju kulturno-informativnih centara kao prvih rumunskih institucija van crkvi, i dalje ostajemo samo na praznim pričama. Da ne govorim o konzulu iz Zaječara, koji se uopšte ne uključuje, i najviše radi protiv nas“, kaže jedan od Rumuna koji nikada nije prestao da se bori za prava koja mu pripadaju.

Rešenje za podršku rumunskoj zajednici u Timočkoj Krajini, kaže gospodin Žurž, jeste uključivanje rumunske diplomatije u dobijanje svih prava koja uživaju i druge etnije, ali i realizacija ozbiljnih projekata.

On je na plastični način okarakterizovao odnos Rumunije prema timočkim Rumunima: „To je kao da neko naočigled svih tuče dete, a njegova majka stoji sa strane, posmatra i ne interveniše“.


Timočki Rumuni su sačuvali veru i običaje svojih predaka

Najverniji su ostali životu koji se vodi u selu, u harmoniji sa zemljom i životinjama koje im nude da prežive iz dana u dan. Postoje i sinovi ove zajednice koji, da bi svojoj deci obezbedili što komforniji život, rade u gradovima ili inostranstvu.

Kada su veliki praznici, uvek se sakupljaju pokazujući da, uprkos tome što nisu učili rumunski jezik u školama i bili podržani u tome, uspeli da sačuvaju govor, kulturu i običaje svojih predaka.

„Timočki Rumuni koji umeju da govore, ali ne i da čitaju i pišu na svom maternjem jeziku, sačuvali su nasleđena verovanja, običaje i pesme, kao dokaz tome jesu praznici koje slavimo (Kolinde- za Badnje veče, Babice-običaj podizanja dece za zdravlje, Slava- posvećena kući, ali i Pomana, sa celim kultom mrtvih, koji je najbolje očuvan). Organizovali smo i festivale, koncerte i etno večeri, kao i konferencije, diskusije za okruglim stolom, izložbe ili simpozijume o jeziku, religiji, ljudskim pravima u kojima su učestvovali izvanredni ljudi, profesori univerziteta, specijalisti u raznim domenima, umetnici. Kroz ove prve kulturne događaje čuvamo i promovišemo kulturno nasleđe naših predaka, a kroz druge učimo o jeziku, kulturi, istoriji, religiji rumunskog naroda i otadžbine“, zaključuje Zaviša Žurž.

Bez vere, bez nasleđene tradicije i običaja, braća sa juga Dunava ne bi uspela da se odupru niti opet podignu.


Vlasi nisu ništa drugo do Rumuni

Oblast Timočka Krajina, u Istočnoj Srbiji, prostire se između reka Timok, Morava i reke Dunav, ali rumunska zajednica odavde, za razliku od braće iz Vojvodine (srpski deo na severu Dunava), koji uživaju sva prava nacionalnih manjina,

„nema nikakva prava, čak ni ono da zna da su Rumuni, ni Vlasi, kako tvrde Srbi“.

Ovde živi preko 250.000 Rumuna, iako je na poslednjem  popisu deklarisano samo 35.000 Vlaha i blizu 3.000 Rumuna.


„Zvanični broj je toliko lažan da je to neverovatno. Iz godine u godinu, iz popisa u popis nas sve više smanjuju. Jako je bitno ko radi popis i da li je broj Rumuna dobar ili ne vlastima u Beogradu. Ovom broju od 250.000 Rumuna dodaje se još 30.000 njih koji rade u inostranstvu“, objašnjava nam Žurž ovaj fenomen.

U Istočnoj Srbiji postoji 154 sela potpuno naseljenim Rumunima i 48 mešovitih mesta, kao što su gradovi koji su centri opština: Bor, Zaječar, Kladovo, Negotin, Majdanpek, Žagubica, Golubac, Veliko Gradište, Boljevac, Ćuprija, Žabari, Svilajnac, Despotovac, Petrovac.


„osim u ovim gradovima okruženim rumunskim selima, Rumuni/Vlasi žive i u drugim većim okolnim gradovima. Skoro dva veka, veliki deo njih identifikuje se sa nazivom vlah, kako nas nazivaju Srbi i kako se zvanično piše, iako Vlasi nisu ništa drugo do Rumuni, iako drugi tvrde da nije tako,“ ističe Zaviša Žurž.

U crkvama koje su sagrađene u poslednjih deset godina služi se na rumunskom jeziku

U većini rumunskih sela postoje stara kultna mesta koja su sagradili dede i pradede, iako su ovi u posedu Srpske pravoslavne crkve, i održavaju se službe na srpskom ili staroslovenskom jeziku, a rumunski pravoslavni sveštenici koji pripadaju Rumunskoj pravoslavnoj crkvi ne smeju da je drže.

I sve ovo, uprkos činjenici da je pre 1934.godine postojalo skoro 80 crkvi i 15-20 manastira u kojima se služba drži na rumunskom jeziku.

Rumuni odavde su, u poslednjih deset godina, bili ohrabreni od strane oca Bojana Aleksandrovića (sada i protojereja priobalne Dakije), da počnu sa gradnjom novih crkvi, uprkos svim pritiscima kojima su bili izloženi.


„Zahvaljujući ocu Bojanu, sada imamo nove crkve u selima Malajnica (opština Negotin), Isakovo (opština Ćuprija) i Busur (opština Petrovac), i četvrtu nedavno podignutu u gradu Negotin, u dvorištu Dacie Ripensis, dve kapele u selima Metovnica (opština Bor) i Bobovo (opština Svilajnac) i još nekoliko koje su u procesu izgradnje“, objašnjava gospodin Žurž.

Ovde se o živima i mrtvima priča na jeziku naših predaka, a Rumuni dolaze da prime nadu i sigurnost.